Piše: Budo Simonović
Dok se crnogorska vlast i Mitropolija crnogorsko-primorska već više od dvije decenije nadmudruju i preprežu kome pripadaju tri najveće hrišćanske svetinje i gdje ih treba trajno smjestiti i učiniti dostupnim svima koji žele da ih vide i poklone im se, gotovo je iznenađujuće što se u tu priču već nijesu umiješali i neki drugi koji na ovaj ili onaj način objektivno polažu pravo na to basnoslovno kulturno i duhovno blago, makar utoliko što će i njih neko pitati kako da se ono sačuva i učini dostupnim svima koji žele da ga vide.
Da podsjetimo, Štefan Falež, bivši ambasador Malteškog reda u bivšoj Državnoj zajednici Srbije i Crne Gore, svojevremeno je bio sasvim određen:
–Relikvije nijesu bile poklonjene ruskom caru, već predate na čuvanje, jer je on u periodu kada je Malteški red boravio u Rusiji bio izabran za Velikog majstora. On je zatim pravo čuvanja svetinja prenio na svoju ćerku, a ona kasnije na Karađorđeviće. Karađorđevići su neka vrsta nastavka ruske carske porodice. Mi sada smatramo da su relikvije predate na čuvanje pravoslavnoj crkvi i državi Crnoj Gori. Vlasništvo, što se nas tiče, nije sporno ( sve naglasio B.S).
–Mislim da to nikada neće biti problem - rekao je svojevremeno Alesandro Kvaroni, ministar inostranih poslova Malteškog viteškog reda, odgovarajući na direktno pitanje da li Maltežani i dalje ove tri svetinje smatraju svojim blagom - jer mi imamo veoma pozitivan stav prema činjenici da je “Madona od Filerma” predmet obožavanja i u katoličkoj i u pravoslavnoj crkvi, prvo u Rusiji i sada ovdje u Crnoj Gori. Mi smo sigurni da se sa ove dvije relikvije, koje se nalaze u Cetinjskom manastiru, i sa “Madonom od Filerma”, koja se nalazi u nacionalnom muzeju, brižno i sa ljubavlju postupa i mi smo zbog toga srećni i imamo povjerenja da će one i dalje tako biti čuvane.
Oni, pak, koji malo bolje poznaju istoriju i politiku Malteškog viteškog reda podsjećaju i na riječi Darsia Ozboria, nekadašnjeg britanskog ambasadora u Vatikanu, koji je još 1947. godine o taktici i politici Maltežana rekao i ovo: “Oni računaju u vjekovima, a planiraju za vječnost i to neizbježno čini njihovu politiku nedokučivom, zbunjujućom i, ponekad, prekorijevajućom za praktične i vremenom i svijetom uslovljene umove...”
Rusi, pak, dokazuju da su svetinje darovane njihovom imperatoru, koji je silno blago potrošio da ih uresi, te da su one čuvane u njihovim lavrama pune 122 godine, a potom bukvalno ukradene i odnesene iz Rusije.
I Karađorđevići, na trećoj strani, tvrde da su relikvije na dvor kralja Aleksandra stigle kao uzdarje za pomoć Rusima izbjeglim iz otadžbine nakon Oktobarske revolucije – da je to bio amanet ruske carice, majke potonjeg ruskog imperatora.
Veliko je pitanje da li bi Crna Gora uspjela da sačuva ovo basnoslovno kulturno i duhovno blago samo zato što se ono u ratnom metežu prije 75 godina slučajno našlo na njenom tlu. Kako bi svi ovi aduti bili cijenjeni i vagani ako bi se kojim slučajem našli pred nekom međunarodnom arbitražom?
Ta mogućnost apsolutno nije isključena i ishod, čini se, nije teško naslutiti, pogotovu ako u Crnoj Gori brzo ne prevlada mudrust da se svetinje objedine i smjeste u odgovarajućem, makar i posebno sagrađenom objektu, a ne u pećini kako su se crnogorska vlast i cetinjska lokalna uprava sada zaletjeli i zainatili, bagatelišući nepobitnu činjenicu da su ove svetinje od pamtivijeka čuvane u „božjoj kući“ – da svetinje nijesu za pećine već za svetinje…K R A J
Nije joj mjesto u pećini
– Kada bi mene neko pitao, sagradio bih namjenski objekat u centru Cetinja. To je relikvija i nijesam siguran da joj je mjesto u pećini - kaže Pavle Pejović, direktor Narodnog muzeja Crne Gore, koji, pored ostalog, upozorava i na moguću opasnost od poplave, koja prijeti iz te pećine, uprkos svim istraživanjima koja, navodno isključuju takvu mogućnost. - Ta pećina je potajnica, tamo je bilo ogromno vrelo koje je prije četrdesetak godina poplavilo pola Cetinja. A ako se desilo jednom, desiće se i opet. Toga se bojim. To su neki rizici...“